subota, 06.11.2010.
1001 noć
Šeherezada i Onur.. Kaže jedan vic: "Vrhunac sapunice je kad Rodrigo sazna da je sam sebi otac"..
Danas nam u ambulantu dolazi gospodin koji izgleda kao da je tek počeo živjeti mukotrpno zarađene umirovljeničke dane.. Preklinje nas za savjet..
I sam uvod u njegovu priču udruži 3 para ušiju.. Zanima ga dali je istina da ako je njegova krva grupa AB a od njegove žene B0, a sin 0, da to onda nije njegov sin???
Navodno je scena bila u sinoćnjoj epizodi turske sapunice 1001 noć, gdje jedan od dvojice braće sasvim slučajno prilikom nekakvih zdravstvenih pretraga saznaje da je krva grupa 0, a da mu je majka AB, što znači da nije njezin sin jer je morao naslijediti od nje ili A ili B prvenstveno..
DA, istina je.. I tako sad pacijent u sto briga, raspituje se za DNK analizu, gdje i kako se napravi.. Pokušavamo ga uvjeriti da je pogriješio u jednoj od krvnih grupa i da provjeri tko je koja grupa..
Kakva priča, serija je u Hrvatskoj izazvala maniju, svi mediji vrište o Onuru i Šeherezadi, traže se njihovi dvojnici..
Ali vrhunac zapleta bi mogao biti definitivno ovo.... Da čovjek preko serije sazna da tridesetak godina odgaja tuđe dijete misleći da je njegovo vlastito..
Kažu da ISTINA KOJA ČINI LJUDE SLOBODNIMA , NAJVEĆIM JE DJELOM ISTINA KOJU RADIJE NE BI ČULI..
U ovom slučaju se u potpunosti slažem..
četvrtak, 04.11.2010.
Čuješ tišinu, taj zvuk?.. Prolazi vrijeme..
Svježa smjena nakon godišnjeg odmora. Period kada sam bio ljubavno nedorečen. Taman kad sam postao siguran u nešto iz dugogodišnjeg kontakta, dogodi mi se nešto odavno tiho u sebi priželjkivano. Kako odoljeti? I nisam. Ali voće je zabranjeno. Anđeo i vrag u meni vode žestoku parlaonicu, a pjesma na radio svira: "treba znati stati kada je najbolje".. I tako se ja između sedam nepokretnih pacijenata povremeno pridružujem družbini tj. vražbini u sebi.
Moj "problem" mi se čini najveći na svijetu. Sa osmim nepokretnim pacijentom se posramim. Dečko je u cvijetu mladosti, bezazlenim skokom u vodu postao kvadriplegičar. Godinama je njegov život samo ono što mu se u glavi odvija. Pravilne crte lica i more u njegovim u očima mi se čini bistrije od mojih.
Vraćamo se u bazu. Za trenutak strka panika. Ekipa izlazi na prvi stupanj, prometna nesreća sa mrtvom mlađom osobom. Za još koji "trenutak" sve uniforme hitne, bolnice i doma zdravlja sa nedefiniranom nevjericom u očima. Život je izgubio mladi perspektivni doktor.
U zraku se osjete njihove ogoljele duše, kao da su napokon složno skinuli "unutrašnje uniforme" i postali jedno.
Više uopće nije važno što neki liječnici imaju manje, neki više dežurstava. Više uopće nije važno što neki doktori izbjegavaju kućne posjete. Više uopće nije važno što netko s trećeg kata, krati noćne s nekim sa prvog kata, a žena mu radi na drugom. Nisu važne titule.
Važan je goli život.
Nešto od čega smo svi skupa s godinama sve dalje.
Zar su tragedije jedino što nam preostaje da nas podsjeti da smo emocionalna bića željna bliskosti, ljubaznosti i ljubavi?
Zar je tuga jedina emocija u kojoj smo sposobni biti svi zajedno?
utorak, 02.11.2010.
Odrezana krila
U noćnoj smo imali pacijenta kojem se duh odvojio od realnosti i sada se došao sakriti kod nas, jer misli da ga vani žele ubiti navijačke skupine, a kod kuće da mu truju cigarete, hranu i piće. Šteta. Mlad čovjek, a nepovratno oštećen. Kada jednom upadnete u rupu bez dna terapije za psihičke bolesnike, nikad kraja padu, a krila su vam odrezana najčešće još u ranoj fazi odrastanja. Sve te priče imaju najčešće svoj zaplet negdje u prošlosti, i zato u njima treba imati beskrajnu dozu tolerancije.
Ono što želimo zaboraviti ureže nam se u pamćenje, a zaboravimo ono što bismo htjeli zapamtiti.
Svi takvi pacijenti su žrtve vlastitog odgoja, pomiješanog sa kratkim spojem negdje u genetici.
Noćas je i cijeli grad ostao bez vode. Četvorica radnika su nastradala popravljajući kvar. Došlo je do kratkog spoja negdje u pogonu i eksplozija im je zapalila lica i ruke. Sa opeklinama smo ih prevezli u bolnicu, putem čineći sve što je u našoj moći. Teško je prognozirati hoće li posljedice ostatu trajne.
petak, 29.10.2010.
Inspiracija mi se probudi kada kazaljke sata broje sitno i kada osim čuti tišinu; možete je zaista i osjetiti. Tako je sada tri sata u noći. Između povremenih pacijenata u ambulanti, koji se pretežno žale na plućne probleme, razmišljam o onome što me čeka. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u drugom gradu na hitnoj vratio sam se u svoj grad, u svoj matični odjel.
Opet sam sretan i pun entuzijazma kao kada sam upoznao sve te ljude s kojima radim. Da sam birao profile ljudi sa kojima ću djeliti ovaj drugi krov nad glavom slijedećih tridesetak godina, ne bih bio toliko precizan. Svaka osbnost, svaki karakter posebno zanimljivi na svoj način, i ne može ovaj posao biti toliko stresan i iscrpljujuć koliko ljudi s kojima radite mogu biti dobri. Odnosi između nas su više obiteljske prirode, jer 180-tak sati mjesečno boravimo zajedno, jedemo za istim stolom, ležimo na istim krevetima i seremo u iste školjke. I još se uz to susrećemo s istim problemima. Na taj način smo bitno povezani. Kada smo prečesto s jednim te istim ljudima zajedno u smjeni i kad se već može lagano osjetiti čangrizavost u zraku, napravimo feštu mimo posla, na kojoj se dobro provedemo u nekoj drugoj dimenziji. I podsjetimo koliko si uistinu značimo. Po njihovim licima i položaju kuteva usnica, već otprilike znamo kako se i osjećaju. Kada sam duže odsutan, na godišnjem odmoru ili radu u nekom drugom gradu, na neki čudan način mi nedostaju.
Mi ljudi smo društvene životinje, čije emocije kroji navika.
Kolege s posla neću niti pokušavati opisivati pojedničano, jer bi riječi umanjile njihove karizme. Ponekad razmišljam dali je spoj takvih energija kojom zrače na istom mjestu puka slučajnost ili nešto više. Kako se svakodnevno susrećemo s raznim tragedijama, bolestima i problemima, svaki dan smo iznova podsjećani koliko je život dragocjen i prolazan.
Koliko ljudi samo misli da su nesretni i svađaju se zbog gluposti, a samo zato što nisu svjesni prolaznosti života.
Svi smo mi jednako sretni ili jednako nesretni. Netko je izgubio nekog u nesreći, netko je izgubio nekog zbog bolesti, netko ne uspjeva spojiti kraj s krajem, netko je alkoholičar, netko je narkoman, netko je nesretno zaljubljen..
I kada bi sve te križeve svako "izvagao", svi oni bi za svaku osobu bili jednako teški.
"Bog nam nikada ne da veći križ nego ga možemo nositi."
Život je 10 posto ono što nam se događa, a 90 posto ono kako sami na to gledamo.
Zato ljudi volite se i oprostite si, dok nije kasno. "Oprostiti znači stvarno vidjeti, zdravu dušu koja je bit svakog ljudskog bića"
Skrenuo sam s teme, i do tada mi je i dežurstvo prošlo. "Laku noć"
srijeda, 27.10.2010.
Ljubavnici Jadranka Kosor i Miroslav Škoro
Nakon cjelodnevnog dana provedenog u vozilu hitne, jedva sam čekao kraj smjene, jer i kad sam na mjestu stajao, glavom su mi prolazile slike sto kilometara na sat. Pola sata prije kraja tog iscrpljujućeg poslovnog dana, dobili smo dojavu da trebamo jednu pacijenticu prevesti na dogovorenu hospitalizaciju, a da ona ne surađuje u pregledu i pružanju pomoći. Pacijentica je bila netom prije dovežena na psihijatriju jedne manje županijske bolnice i trebalo ju je premjestiti na odjel Kliničke psihijatrije radi izražene akutne psihoze.
Znajući da je to barem dva sata posla i ostajanje isto toliko duže u smjeni, nakon ovakvog dana prenatrpanog poslom bio sam lagano razočaran. No nakon što smo došli na psihijatriju i kad sam ugledao pacijenticu promjenio sam mišljenje, jer je njoj pomoć bila uistinu i potrebna. Vikala je i skakala po odjelu, pričala priče koje nemaju nikakvog temelja sa realnošću i stvarnošću.
Morali smo je oboriti na pod, da bi joj sestra mogla dati terapiju. Nas šestero djelatnika ju je jedva držalo jer nevjerojatna je fizička snaga kada ti bolest oduzme psihičku.Scene prisile je teško i sa strane gledati, a kamoli i aktivno sudjelovati u njima, i trebalo mi je malo vremena da sam sa sobom raščistim u glavi da je i to pomoć pacijentu. Pacijenti u takvim stanjima bez medicinske kontrole su u stanju izvršiti zločine koje pratimo u crnim kronikama.
Naša pacijentica je sestri otrgnula i iščupala injekciju za smirenje, koja je već bila u njezinom mišiću, ali nije stigla biti aplicirana, i ubola liječnicu u nogu. Nakon toga smo opet morali upotrijebiti silu, te sam uspio dati injekciju kroz hlače.
Morali smo je vezati jer je i dalje bila agresivna, a njezina snaga i nakon sat vremena djelovanja lijeka na zavidnoj sredini. Cijelim putem je vrištala da joj je ljubavnik Miroslav Škoro i da je vozimo kod njega, da nazovemo Jadranku Kosor jer se i ona viđa s njim, i da joj kažemo da joj se piše loše kad je ona dohvati..
Kući sam došao u 21 sat. Umoran dočekao opuštajući tuš i oprao današnji dan sa sebe i iz sebe..
utorak, 26.10.2010.
Prva pričest u sjeni tragedije
Večeras sam radio noćnu smjenu. Došavši na posao pola sata ranije, dojavljena nam je intervencija prvog stupnja te sam i prije negoli sam počeo raditi završio na reanimaciji čovjeka srednjih godina. Igrom slučaja to je rođak kolege s posla i njegove žene liječnice, te su oni već bili na mjestu događaja i obavljali adekvatno oživljavanje. S istim smo nastavili i mi, ali na kraju nažalost uzaludnog truda, morali smo proglasiti smrt.
Nakon što smo obavili sve u našoj ovozemaljskoj moći, razgovarali smo kako je došlo do nesretnog slučaja. Velika obitelj se sunčanog popodneva pripremala za sutrašnju prvu pričest. Sad već pokojni pacijent je ušao u ostavu hladiti piće, te bos stao na tepih koji je bio natopljen tekućinom koja je iscurila iz hladnjaka. Doživio je strujni udar, kao i moj kolega s posla koji je prvi stigao na mjesto događaja. No na sreću, on je imao papuče s gumenim đonom, te nije postojao izlazni vodič za opasnu struju.
Obitelj se shrvala, posebno kčer pokojnika, te nakon fešte morala organizirati pogreb.
Inače nisam praznovjeran, ali kad se u priči dogodi znak, ostavim prostora za njegovu istinu. U ovoj se priči dogodio jedan.. Par dana prije, na njihovu je adresu poslana Hitna pomoć zabunom, jer radilo se o istoj ulici i broju čak istog naziva mjesta kao kraj jednog većeg grada..
U jednom momentu cijele te drame, mozak mi je zablokirao i nisam se u sekundi mogao sjetiti gdje je jedna tipka na defibrilatoru.. Kasnije sam razmišljao i našao siguran razlog tome.. Kolega koji se našao na mjestu događaja je "zaradio" svojih pet banki života, kada sam se ja zaposlio bio mi je najznačajniji profesionalni uzor, prije svega jer je čovjek. Čovjek sa znanjem i srcem do neba. Čovjek koji čita između redova ne ostavljajući mjesta pogreškama. Jednostavno sam se valjda osjećao zaštićeno jer sam znao da je moj učitelj prisutan. Nikad mi se to prije niti poslije nije dogodilo..
Teški su trenuci suočavanja bližnjih sa smrću nekoga koga su cijeli svoj život voljeli svim srcem, dušom i tijelom svojim..
Često svjedočimo takvim trenucima, i htjeli ili ne htjeli, glumili i stavljali maske emotivno nedodirljivog službenika u uniformi, do nas makar na trenutak doprije jedna težina te boli.. Svi smo mi nečija djeca, plodovi ljubavi ili ništa manje važne strasti.. Emocije su na kraju krajeva veza koja nas sve čini istim krugom.
Kad nekom kažete: "Žao nam je, učinili smo sve u našoj moći, ali nažalost nedovoljno, primite našu sućut" istog trena mu prostrijete svoja leđa i pognete mu nositi bol na samom početku tog doživotnog puta..
Ponekad se osjećam kao da smo samo tu radi pomaganja nošenja tog bremena često nagle samoće koja je najteža upravo kad se s njom tek suoćite, a da je sve ostalo u Božjim rukama..
"Jel nije bilo ženskih kad si kupovala?"
Bila je to prva zima na hitnoj i bio je to prvi snijeg toj zimi. Iz zezancije sam u bazi isprobavao čizme od kolegice, koje je kupila dan ranije jer smo je svi zezali da je kupila muške čizme. Zazvonio je telefon i ja ih nisam imao vremena skidati jer se dogodila prometna nesreća. Snijega je bilo oko metar, a i dalje je gusto padao. Ceste si bile neočišćene i automobili su se vukli po balavoj bljuzgi kao puževi u svojim kućicama.
Nismo imali preciznijih dojava o nesreći, ali je sve upućivalo na to da ne bi trebala biti ozbiljnije prirode jer su uvjeti na cest diktirali nježniju vožnju. No to se nije pokazalo točnim. Dva mlada dečka su udarila u šleper i završila u kanalu. Suvozač je bio na mjestu mrtav, najvjerojatnije od trzajne ozlijede vratne kralježnice. Vozač je bio u teškom stanju u kanalu, u koji smo i mi morali ući. Do koljena smo bili u vodi i snijegu.
Uz pomoć vatrogasca smo ga zbrinuli i stavili u vozilo. Put do bolnice nam nije bio omogućen glavnom cestom, jer je tegljač koji je sudjelovao nesreći bio poprečno ispružen preko cijele ceste, a još je jedan kombi udario u njega. Morali smo ići obilazno, po sporednoj neasfaltiranoj cesti, a uvjeti su bili katastrofalni. Iza nas je pješke moralo hodati desetak ljudi kako bi nas gurali kad zapadnemo u snijegu. Zapali smo bezbroj puta, a jednom smo se zamalo izvrnuli na bok, ali su nas ljudi u zadnji tren uspjeli ispraviti. Pacijent nam je bio loš, sa jako niskim tlakom cijelim putem i neprestano ispitivao kako mu je prijatelj..... Bili smo prisiljeni zaobilaziti istinu i reći da ne znamo i da druga ekipa izlazi na mjesto nesreće.
To što nisam stigao preobući čizme, pokazalo se kao dobra stvar i bilo je sasvim svejedno jesu li muške ili ženske..
ponedjeljak, 25.10.2010.
Surova realnost
Današnji dan je počeo nekako tiho, u primopredaji smjene nije bilo živo kao obično. Svi su obavili svoje rutinske poslove, kolege iz noćne sa podočnjacima do poda otišli su svojim kućama po zasluženi san, a neki novi anđeli u bijelom zaštitili grad.. Prva intervencija nam je bila upitnog prvog stupnja, ali smo putem do nje preusmjereni na željeznički kolodvor na kojem je mušku osobu usmrtio vlak. Scena je bila stravična i vrijeme je da s ovim prebacivanjem u crnu tintu zauvjek nestaje iz moje glave. Truplo je bilo odvojeno na pola u predjelu abdomena, a unutrašnji organi vani. Obavili smo svoj dio posla i u tišini krenuli na već započetu drugu intervneciju. Putem sam razmišljao o poslu komunalaca i pogrebnika koji bi također trebali biti više "nagrađeni" za svoj rad. Ali u današnje vrijeme i u današnjoj državi caruje kvalitetni lopovluk, što više ukradeš a dobiješ manje zatvora, veći si car u nepisanom pravilu šačice ljudi koji se izruguju većini malih poštenih ljudi koji kao mravi prinose prihode. Imaju li i policija, hitna i svi ostali rizični službenici u svojim stresnim poslovima pravo na PTSP?
Ne tražim pravo na dijagnozu niti stručnu pomoć, već zakon da na svoj godišnji mogu ići kad želim a ne kad je šefu najzgodnije. Firme koje nemaju ni upola stresne poslove idu organizirano na putovanja i team-buildinge. A ja ne mogu u svom vlastitom aranžmanu ni na more kad osjetim da mi je glava prepuna svega.
Ali dobro, s tim i još mnogo ostalih nepravdi se naučiš živjeti i prodati ih sam sebi pod cjenu istinske ljubavi prema pomaganju ljudima. To je na kraju krajeva i najveća, neprocjenjiva plaća nas zdravstvenih djelatnika. Nema boljeg osjećaja kad teže pokretnoj osobi pomogneš prijeći cestu, i ja sam zahvalan što imam tu čast i povjerenje raditi svakodnevno i što mi je to posao..
